Ectalski maraton
Rolf Obertreis: 'U znaku prijevoja'
Sonntag Aktuell, 06.02.2011
Više od 4000 sportaša amatera učestvuje u biciklističkome maratonu u Ectalu (Austrija). Oni najbrži savladavaju četiri alpska prijevoja za sedam sati, a za većinu učesnika uspjeh je prijeći taj put. Odlučuje ždrijeb, jer više od 13000 sudionika želi učestvovati, ali samo nešto više od 4000 njih može voziti – u jednom od najtežih jednodnevnih ispita, koji se ekstremnim biciklistima u Alpama pruža, možda čak u svijetu uopće, kao što organizator Ernst Lorenzi s ponosom kaže.
Brojevi govore za sebe: 238 kilometara, 5500 visinskih metara s ukupno četiri prijevoja, gdje najteži čeka nakon 190 kilometara puta; 2509 metara visoki Timmelsjoch. Bio sam tamo!
Dan prije slavnog-zloglasnog biciklističkog maratona iz Zeldena u Zelden vrijeme je loše: pljušti, termometar pokazuje manje od deset stupnjeva.
Lorenzi ipak ostaje u dobrome raspoloženju: "Sutra će biti hladno, ali i sunčano".
Slijedećeg jutra budilica zvoni u 4 i trideset. Hladno i suho je, tri stupnja na termometru, i to krajem kolovoza.
Pola sata kasnije čeka 4172 neustrašivih iz 27 država na startu u Seoskoj ulici u Zeldenu.Tamo stoji na jednome plakatu: "Ovdje počinje tvoj san".
Oni iskusniji među vozačima upućuju posljednje savjete: "Umjereno voziti prema dolini Eca i ne previše ubrzavati na blagome usponu od Innsbrucka prema Brenneru.Tko prebrzo raspali, falit će mu snage preko Jaufen sedla i Timmelsjocha".
"Dakle, sretno, i prije svega- da ne padnete", reče mi jedan sa strane. Ja samo jedno imam na umu - prijeći put!
Točno u 6 i 45h odjeknu pucanj za start i više od 8000 biciklističkih cipela zakači se za pedale, a kotači započeše svoj put.Čipovi na upravljaču bicikla za vremensko mjerenje označiše prijelaz linije starta.Uskoro tahometar pokazuje tempo 40 km/h i više.Sada biciklisti voze stazu 32 kilometra dugu, spuštajući se u dolinu Eca.
Već sada u ranim satima, bodre nas promatrači sa strane.
U dolini nas asistenti usmjeruju prema prvome usponu za Kitaj.
Više hladnoća ne predstavlja problem, već 18.5 kilometara dugi uspon s visinskom razlikom od 1200 metara.Riječi pomalo zamuknu, a prve sunčane zrake pomole se između planina.Samo se čuje sporo zujanje lanaca.Noge su mi zamašite i smjerno rade, puls radi s oko 145 otkucaja u minuti.Uspon se kreće oko 12%, zatim slijedi jedan dio, oko kilometar dugi sa skoro 18% strmine.
Nakon 2 i pol sata završen je prvi prijevoj Kitaj na visini od 2020 metara. Tu na točki za opskrbu ničega ne fali: juhe, zemički, čaja, voća, čokolade, isotonika.
Na šest takvih postaja do večera bit će ponuđeno 43000 čaša i 5500 litara pića i juhe, 12000 riglova čokolade, 11000 komada banana, 20 sanduka jabuka i narandži, 16500 keksa i 12000 kolača – sve će ovo sportaši potrošiti, a tu je i 780 asistenata uposleno.
Čeka nas još 180 kilometara, ali najprije slijedi najbrži spust ovoga poduhvata u dolini rijeke In.Kod 80 km/h počeh ograničavati brzinu, a kod drugih tahometar pokazivaše brzinu i 100 km/h.
Prisjetih se Lorenzovih riječi: "Ectalski maraton ne postiže se na spustovima".
Krajem dana bit će samo troje lako ozlijeđenih: jedan pada kod zagrijavanja, drugi se sudara s kravom, a treći udara u ogradu.
U dolini rijeke In zgusnuto se vozi, kotač za kotačem.U zavjetrini se štedi snaga i evo nas u Innsbrucku.Na skretnici prema Brenneru započinje drugi uspon: 3 do 4 % na distanci od 39 km.Treba se uspeti 777 metara.
Nakon 126 km, 4 sata i 48 minuta vožnje, kako mi moj aparat na upravljaču indicira, ulazim u Brenner.
Cesta prema Štercingu široka je i glatka.Pitanje, "Ide li još?" dolazi sa strane suvozačice, jedne od 217 žena sudionica.Još ide.
Potom odvojak prema Jaufensedlu, dužine 15.5 km i usponom od 1130m.
Noge su mi začuđujeće pokretljive.Polake se uspinjem i ima još vremena da se divim panorami planina.
Potom, prešavši točku prijevoja, brzinom dolje u dolinu Pasir.U St.Leonhardu temperatura 25 stupnjeva.
Bilo je utrka kada je sasvim drugačije izgledalo, a izuzetno loše je bilo 2008.,kada su tmurni oblaci donosili susnježicu i studen.Ali, usprkos svemu 2200 biciklista neustrašivo je pošlo na put.
"Ne mogu reći da li da pred njima skinem šešir, ili su svi do jednoga budale", sjeća se Ernst Lorenzi.Skoro pola njih prekinulo je vožnju.
Ludo bijaše također na premijeri Ectala godine 1982.Tada jedva tko vjerovaše da se put može u jednome danu prijeći.Pa ipak, prvi je za 9 sati i 45 minuta došao na početak vožnje u Zelden.Danas oni najbrži trebaju oko sedam sati za svladavanje puta, najbrža žena nešto manje od osam sati.Ali ne uvijek i besporočno: Talijan Paulo Negrini, pobjednik 2009., uzimao je anfetamine, te bio diskvalificiran.
Još samo 48 km, ali s usponom od 1800m na putu od 29km, gore prema Timmelsjochu, nalaze se predamnom.Sve češće biciklisti zastaju.U najmanju ruku ruku sada dolazi do bitke između odlučnosti i predaje."Najbolje će biti da se vratim", prigovara netko.Izvalio se na livadi, bicikl leži pokraj njega.Nekoliko njih guraju svoju sportsku spravu, a jedan mrmlja: "Što uopće tražim ovdje?"Još nekoliko zavoja i pojavljuje se Timmelsjoch.Od St.Leonharda do krova Ectalskoga maratona na visini od 2509m, trebalo mi je skoro 3 sata.Spust će biti užitak.Brzinom 75 km/h šibam u dolinu. "Ovdje počinje tvoj san", plakat u Zeldenu još visi.
150 metara dalje san postaje stvarnost.Nakon 11 sati, 42 minute i 24 sekunde, nemalo 1000 učesnika ostalo je iza mene – bez pada i grčeva, i na kraju uz neočekivano još pokretljive noge.110 kilometara išlo se uzbrdo, potrošio sam 9000 kalorija.Slijedećeg jutra Timmelsjoch je zatvoren, na prijevoju leži 40 cm novozapalog snijega.